Kome ste ikada zaista dozvolili da dopre do vašeg unutrašnjeg bića, a da ga prethodno niste zaštitili mentalnim tamponom?
Nikome. Pa ni sebi.

Ovu rečenicu pročitala sam juče u knjizi „Nesputana duša“ Majkla A. Singera – i kao svaki dobar učenik, odmah sam je počela prevoditi na sopstveni život.
Ima tu ozbiljne istine.

Od malih nogu maštamo ko želimo biti kad odrastemo.
Kako ćemo izgledati.
Kako ćemo se predstavljati.
Do koje pozicije želimo stići. Koliko napredovati. Možda otvoriti sopstveni biznis, voditi timove, imati moć da mijenjamo stvari.
Ako vrijedno radimo i vjerujemo u to – uspjeh bi trebao biti nagrada, zar ne?

Ali u toj tišini, među redovima knjige, stoji pitanje:
A šta ako jedan dan uradimo suprotno od svega što inače radimo?
Ne da sabotiramo sebe – nego da vidimo šta nas zaista pokreće.

Vječito izbjegavajući visinske, otvorene predjele, po već stoti put idem u susret strahu i liticama…

Nisam još prevazišla u potpunosti, ali svaki put mogu dalje i dublje.
Za mene – takoreći pomak.

Pa se pitam:
Koliko nas zapravo definiše karijera?
Zbog sigurnosti? Zbog ega? Ili zato što vjerujemo da tako treba?
I da – tu nalazimo potvrdu.

Pripadamo. Viđeni smo. Dajemo. Vodimo. Imamo autoritet.
Uspjeh postane hrana. Hrana našem egu.
I osjeća se tako dobro.
Kao vječni Chanel no. 5.

To postajemo – dok ne zastanemo i ne pitamo:
A gdje je sopstvo u svemu tome?
I ako ga još nismo do kraja spoznali…
Ko smo onda – mi?

—
📖 Nesputana duša, Majkl A. Singer